Vršački prevrtač, kao što samo ime kaže, spada u red umetničko – letačkih
rasa golubova kojih u našoj zemlji ima svega nekoliko, a uz to su i veoma
ugrožene pretvaranjem u ukrasne rase. Ovo ugrožavanje se ogleda pre svega
u smanjenom broju odgajivača ovih rasa a zatim i smanjenjem broja ovih
golubova. Naime i ono malo preostalih odgajivača ovih rasa prestalo je
da pušta svoje golubove da lete i da selekciju vrši upravo po njihovim
osnovnim osobinama, letu i prevrtanju, pretvarajući ih naj način u ukrasne
golubove, kojima su na prvom mestu eksterijerne osobine. Vršački prevrtač
je mali golub horizontalnog držanja tela, veoma temperamentan i u stalnom
pokretu, „ne drži ga mesto“. Odgaja se kao jednobojan golub u svim bojama,
ali su najčešće boje crvena, žuta crna i bela. Redje su vuga (pepeljasta)
i plava. Dozvoljeni su i „belošpicasti“ – jednobojni golubovi sa belim
letnim perima u krilima, međutim i oni su sve ređi. Vršačkog prevrtača
krasi kapa koja se proteže od uha do uha i nešto je niže postavljena nego
što je to uobičajeno kod „kapastih“ golubova. Osim toga, na krajevima
kape, tj iznad njenih krajeva nalaze se male „rozete“. I po ovome je Vršački
prevrtač jedinstven, jer se kod drugih rasa te rozete nalaze na krajevima
kape – tj. u samoj kapi a ne kao kod Vršačkog gde su „rozete“ odvojene
od kape i jasno se uočavaju. Krasi ga relativno mali, ali debeo kljun,
pri vrhu malo povijen što golubu daje dodatnu eleganciju koja krasi kratkokljune
rase. Glava je u obliku oraha, sa visokim i isturenim čelom. Oči su bele
a očni okviri dvostruki – naglašeni, žute ili bledo roze boje (nikako
ne crvene). Kod belih, oči su tamne. Krila su srednje dužine, nešto kraća
od repa i leže na njemu (ne smeju da vise ispod repa), što doprinosi zategnutom
izgledu goluba. Rep je kratak, sa 12 pera. Noge su kratke, razmaknute,
izrazito crvene boje i neoperjane, nokti su u korelaciji sa bojom perja,
grudi široke, pune i zaobljene. Ne smeju biti rascepljene po sredini.
Sve ovo, uz horizontalno držanje tela, doprinosi njegovoj gracioznosti
koja posebno dolazi do izražaja prilikom hodanja goluba kada se njegov
rep pomera levo – desno i podseća na hod manekena na modnoj reviji. U
vazduhu, za Vršačkog prevrtača se ne bi moglo reći da je vrhunski letač
i prevrtač, no njegove akrobacije su ipak zadivljujuće. Leti kružno, na
manjim visinama, veoma retko preko 200 metara. Ne leti brzo te zbog toga
nije dobro da leti sa drugim rasama jer u tom slučaju kod njega izostaje
prevrtanje zato što žuri da stigne ostale – brže golubove. Prevrće se
veoma često (u proseku svakih 10-20 sekundi), što dovodi do brzog umaranja
i skraćivanja vremena letenja. Uz odgovarajući trening i pravilnu ishranu
može da leto 20-30 minuta. Prevrtanje mu je jednostruko, dvostruko i višestruko
(3 i više okreta). Najčešće a i najpoželjnije je prevrtanje dvostrukim
ili trostrukim okretom. U Roll-tümmler klasi, u koju spada Vršački prevrtač,
boduju se upravo ovakva prevrtanja – dvostruko i vešestruko. Okret treba
da je pravilan, preko leđa, izveden što brže. Posle okreta, golub treba
da nastavi let u istom smeru i da prati grupu u daljem letu. Karakteristično
za većinu ovih golubova je da svoje prevrtanje najavljuju malo jačim lupanjem
krila i usporavanjem leta. U tom momentu, golub kao da na tren pođe na
gore i onda se prevrne. Ovo je posebno karakteristično za mužjake. Mladi
golubovi već posle 5-6 treninga počinju da sedaju na per da bi za kratko
vreme počeli da se prevrću. Neki od njih posle jednog okreta propadaju
nekoliko metara što je samo znak da će prevrtanje biti sa više okreta
(„glava“), ali je potrebno vreme da se to prevrtanje usavrši. Zbog svojih
veoma izraženih osobina „PPP“: pitom – pametan – poslušan, Vršački prevrtač
je veoma pogodan za rad sa letačkim kavezom. Veoma retko se gubi, jer
ne leti ni visoko, niti daleko od kaveza. Najveći problem može da mu predstavlja
jak vetar i kao i kod svih sportskih golubova – ptice grabljivice. Vetar
je pogotovo opasan za golubove koji se često prevrću a to su i najbolji
primerci. Zato se kaže da se uvek izgubi najbolji golub, što u ovom slučaju
zaista ima smisla. Naime, golub koji se još ne prevrće, dobro se nosi
sa vetrom i obično se uspešno vrati na letački kavez, dok golub koji se
često prevrće, svaki put prilikom prevrtanja biva odnesen vetrom desetak
metara dalje i zatim se bori da nadoknadi izgubljenu daljinu. I taman
kada se izbori za izgubljenih desetak metara, ponovo se prevrne a vetar
ga odnese na početno mesto pa tako izgleda kao da golub leti napred –
nazad, skoro u mestu, sve dok mu ne ponestane snage i tada se prepušta
vetru, odnosno biva odnešen daleko od kaveza. Ptice grabljivice predstavljaju
veliku opasnost za umetničko – letačke golubove. Pošto trening umetničko
– letačkih golubova ne traje dugo, oni su ipak manje ugroženi od letača
i visokoletača koji lete satima i koji su svo to vreme izloženi ovoj opasnosti.
Za sokolove su posebno interesantni beli i žuti golubovi. Crne napada nešto
ređe. U svakom slučaju, za pticu grabljivicu je golub koji se prevrće
veoma primamljiv plen.
ISTORIJAT VRŠAČKOG PREVRTAČA
Ovaj golub je nastao
početkom 20. veka u Vršcu i okolini. Tadašnji trgovci – a pri tom golubari,
sa svojih putovanja donosili su razne golubove prevrtače i medjusobno
ih parili da bi ukrštanjem dobili novu rasu. Tako je Vršački prevrtač
nastao ukrštanjem golubova iz Turske, Bugarske, Poljske, Rusije i Madjarske.
Iako je po današnjem izgledu Vršački prevrtač jedinstven – ne liči mnogo
ni na jednu rasu iz ovih zemalja, ipak se po pojedinim osobinama moze
naslutiti koje su rase učestvovale u njegovom stvaranju pre jednog veka.
Urštanjem ovih prevrtača dobijen je golub sa manjom ćubom – kapom, jakim
krilima i dobrim prevrtanjem pri letu. Ovi golubovi su bili omiljeni tridesetak
godina u Vršcu i okolini ali se ukazala potreba da se oni i estetski doteraju.
Posle dužeg selektivnog rada sredinom dvadesetog veka stvoren je Vršački
prevrtač kakvog i danas imamo. 1958. godine napisan je STANDARD Vršačkog
prevrtača koji je iste godine prihvaćen i registrovan od strane „Saveza
jugoslovenskih odgajivača sitnih životinja“ u Novom Sadu. Od te godine,
Vršački prevrtač se pojavljuje u knjigama i časopisima kako domaćih tako
i stranih izdavača:
„GOLUBARSTVO“ ing. M. Peurača, V. Drinjovski 1969.
Zrenjanin „Á HAZIGALAMB ÉS TENYÉSZTÉSE“ Istvan Pertefi 1970. Bukurest
Handbuch der „TAUBENRASSEN“ Joachim Schüte 1971. Enningerloh „GOLUBARSTVO
II“ ing. M. Peurača, V. Drinjovski 1976. Beograd „GOLUBARENJE U VRŠCU
I OKOLINI“ prof. Slavko Brankov 1982. Vršac „TAUBENRASSEN“ Stach, Wolters,
Schüte 1994. Bottrop „BILDSCHONE TAUBENRASSEN“ band 2 Hans-Joachim Schille
2001. Sebnitz
Međutim, najstariji pisani podatak vezan za Vršačkog prevrtača,
postoji u knjizi „Die TAUBENRASSEN“ Dr Lavalle, Max Lietzte, štampanoj
u Berlinu 1905. godine. Autor piše kako je u tadašnjoj Austro-Ugarskoj
u gradu Vršcu već 1903. godine postojao golub „Weitzener Tümmler“ ili
„Wrschazer Purzler“, nastao ukrštanjem „Komorner Tümmlern“ sa „Asiatischen
Tümmlern“. Dakle, nastao je ukrštanjem Komaromskog prevrtača i azijskih
prevrtača. Na medjunarodnoj sceni – na izložbama, Vršački prevrtač se
pojavljuje prvi put 1970.godine u Temišvaru – Rumunija, 1975. godine na
evropskoj izložbi u Budimpešti. Zatim 1978. na 16. evropskoj izložbi u
Welsu – Austrija, 1985. na evropskoj izložbi u Lajpcigu, 1990. u Aradu
- Rumunija itd, da bi se poslednjih godina pojavio na nekoliko evropskih
izložbi i to: 1998. u Brnu na 25. evropskoj izložbi, 2000. u Welsu na
26. evropskoj izložbi i 2004. u Pragu na 27. evropskoj izložbi. Mnogo
odgajivača je uložilo veliki trud da bi se ova rasa formirala i očuvala.
Neki od njih su ceo svoj život proveli uz Vršačkog prevrtača. Na letačkom kavezu Vršački prevrtač se pojavljuje
2003. godine na prvom turniru ove vrste održanom u Srbiji u organizaciji
Roler kluba Srbije, održanom u blizini Novog Sada. Autor ovog teksta se
naime tada po prvi put takmičio sa Vršačkim prevrtačima, što je bio znak
da ova rasa ima svetlu budućnost kao umetničko – letački golub. Predstavljanje
ove rase na letačkom kavezu se nastavilo i sledeće godine na sličnom turniru,
kada je učešće sa Vršačkim prevrtačima pored Stevana Dozeta uzeo i Ivica
Gavrilov iz Uljme. Već sledeće godine, 2005. Vršački prevrtač je stigao
na jedan Deutsche Meisterschaft – Nemački internacionalni turnir letačkih
kaveza. To je bio proboj ove naše rase u Evropu. Turnir je održan u gradiću
Bad Füssing, u blizini austrijske granice, graničnog prelaza Passau a
učešće su uzeli Đorđe Vekić i Stevan Dozet. Crveni Vršački prevrtači Đorđa
Vekića i žuti Stevana Dozeta su se u vazduhu izvanredno pokazali i mnogobrojna
publika je bila prezadovoljna sa ovom, njima do tada nepoznatom, novom
rasom. Posle dve nedelje održan je i turnir u Austriji, pored mesta Frauenkirchen,
na kome je pored Vekića i Dozeta sa Vršačkim prevrtačima učešće uzeo i
Vukašin Pejčić. Već sledeće godine u aprilu mesecu, na godišnjoj Skupštini
EFU-a, posle izveštaja gosp. Martina Mayera, tadašnjeg „vođe leta“ EFU-a,
Vršački prevrtač je priznat od strane ove asocijacije i svrstan u Roll-tümmler
klasu u kojoj se već nalazio Sisački prevrtač a kasnije je uvršten i Bursa
roler.U
Vršcu je održan turnir „Parče plavog neba“ – Vršac 2007., na kome su Đorđević,
Novaković i Dozet predstavili ovu našu, za sada najuspešniju rasu umetničko
– letačkih golubova. Letački kavez: Vršački prevrtač je veoma pogodna
rasa za rad na letačkom kavezu. Ne leti visoko, niti pravi velike krugove,
pitom je i pametan, što su dobri preduslovi za ovu vrstu obuke.