Postoje različiti nazivi za ove golubove: neki ih nazivaju „Centralno-azijski prevrtači“, što nije pogrešno, ali nije ni potpuno ispravno, jer su ovi golubovi danas rasprostranjeni najviše u Turskoj. Drugi naziv je „Takla“ ali ovaj naziv, kao zbirni naziv za red rasa, nije baš dovoljno precizan. Razvoj ovih golubova u Turskoj doveo je do ne baš jednostavnog razvrstavanja po rasama, tipu i boji. Inače Takla su nastali u središnjoj Aziji, u blizini današnje Mongolije. Držali su ih turski nomadi na ogromnoj teritoriji današnjeg Sibira, Kine i Kazahstana. Na Bliskom istoku su se pojavili u desetom veku, kada su turski nomadi došli na te teritorije zbog pristupačnije klime od one koja je vladala u hladnim stepama. Tokom turske istorije, Takla golubovi su na osvajačkim pohodima Sultanovih vojnika prenešeni u Iran, Irak, Siriju, Jermeniju, pa mnoge rase golubova iz ovih zemalja vode poreklo upravo od Takle. Ovi vojnici su na svojim pohodima sa sobom vodili svoje porodice i nosili sve što imaju: šatore, kućne stvari, životinje. Tu su bili i Takle, koji su za ove ljude bili poput zlata. Oni su međusobno trgovali i razmenjivali golubove. Krajem jedanaestog veka, posle pobeda u velikim bitkama protiv Vizantije na zapadu Irana, turskim osvajačima i njihovim golubovima otvorena su vrata Anadolije i Evrope. Tokom 500 godina vladavine Balkanom i Evropom (do Beča), na ovim prostorima počelo je stvaranje mnogih evropskih rasa golubova prevrtača.
Za mnoge ljude Takla sa svojim fizičkim kvalitetima i nastupom u vazduhu je veoma atraktivna ptica za držanje. To je verovatno razlog što je ova rasa golubova u Turskoj dominantna. Međutim, ovo nije rasa za svakoga. Ovi golubovi zahtevaju visok nivo posvećenosti, strpljenja i vremena kada je reč o letenju. Nema svako vremena i prostora da bi se upustio u opsežan trening sa svakim golubom, što je i razumljivo. Kada golubar odluči da obezbedi prostor i adekvatno vreme za ovu rasu golubova, dolazi pitanje strpljivosti. U našoj zemlji, navikli smo uglavnom na Birmingemske rolere kod prevrtača i Tiplere i Srpske visokoletače, kod letača. Zato je naše merilo za težinu treninga zasnovano na ovim rasama. Osoba koja se priprema za trening Takli, sa sličnim očekivanjima kao kod ovih rasa, moraće da prođe kroz dugi i frustrirajući posao. Ovo je slično kao i kod mnogih ljudi koji uzimaju Orijentalne prevrtače misleći da su oni prevrtači slični Birmingemskima. Birmingem će brzo doći do dobrog nivoa letenja i ovo ga čini jednostavnijim, jer se rezultati mogu videti za kratko vreme, uz minimalni trud (naravno i kod ove rase, kad dođe do takmičenja, nivo truda se povećava). Sa mladom Taklom nikada nećete biti sigurni da li je postigla svoj pravi potencijal, bar dok potpuno ne odraste i postane roditelj po drugi put. Za mnoge ljude ovo je previše dugačak period. Odmaranje i propuštanje treninga za nedelju dana može da rezultira „tihim“ golubovima, koje je posle nemoguće trenirati. Mnogi golubari koji ne znaju mnogo o ovoj rasi mogu poželeti da se reše ovih golubova jer su „lenji“, a oni (golubovi) bi takođe mogli da „procvetaju“ u rukama drugog golubara.
Sledeći korišćen naziv za ove prevrtače je „Mardin“, koji takođe nije pogrešan, ali nije ni potpuno ispravan, jer je to ipak samo jedna od podvrsta, jedna od glavnih rasa u grupi ovih prevrtača. Osim toga, postoje i različita imena koja se odnose samo na boju perja.
Danas, kada su utvrđene razlike između pojedinih rasa turskih prevrtača, postoje i nazivi za sve ove rase: Sivas, Ankara, Mardin, Antalija, Urfa, Korum, Konija, Malatja, Dijarbakir. Imena su dobili po turskim provincijama iz kojih potiču a glavni gradovi većine ovih provincija takođe nose ista imena: Sivas, Ankara, Mardin, Antalya, Malatya, Diyarbakir.
Sivas lupaju jako krilima i prevrću intenzivnije, skoro do zemlje. Imaju manju glavu i kraće noge od ostalih rasa. Ima ih u svim bojama. Karakteristično je da uvek imaju belu glavu. Na čelu, iznad kljuma, mogu imati cvet – ružu. Za razliku od Mardina i Urfe, Sivas ne vole da lete dugo. Najduže 2 sata. Ipak, njihove figure su teže i češće. Svaka kombinacija figura se satoji od najmanje 8 okreta i penjanja (takozvanih „sveća“) a svaka sveća između okreta – prevrtanja, trebala bi biti dugačka 1 metar. Takođe se i njihovo obrušavanje razlikuje od ostalih rasa: ono podseća na spuštanje skijaša niz padinu u cik-cak, skupljajući i šireći krila pri tome. Dubina obrušavanja je najniža od svih ostalih, sve do zemlje, kada repom dodirne tlo i počinje ponovno penjanje sa kombinacijom prevrtanja.
Takođe brzo i često prevrću Ankara prevrtači. Po veličini, ovo su najmanji turski prevrtači. Glava, telo, krila, sve je kod njih kraće. Jedino im je kljun nešto duži nego što je kod ostalih rasa. Međutim ove razlike u veličini ne treba doslovno shvatiti. Pojavljuju se u svim bojama osim u srebrnoj i braon. Po prevrtanju se takođe razlikuju od drugih rasa: njihovi okreti su veoma čvrsti i brzi. Između dva okreta ima veoma malo vertikalnog penjanja, čak bi se moglo reći da posle svakog okreta ima gubitka visine. Njihove kombinacije su kraće nego kod ostalih rasa, ali sa puno prevrtanja. Kvalitetni primerci moraju se svakodnevno trenirati ili postaju nesposobni za let zbog prečestog prevrtanja.
Sa druge strane, Mardini su mirniji letači, obično samci (solo letači), koji svoje akrobatske sposobnosti izvode na manjim visinama. Umesto da dobijaju na visini, oni će provesti nekoliko sati u letu samo nekoliko metara iznad vrha krovova kuća i pri tome veoma retko prevrtati. Posle ovog perioda počinju gubiti na visini i leteće tik iznad vrha krovova a ponekad između kuća, ispod linije krova. Njihov let je prilično brz, ali ipak miran. Tada se mogu videti odlične karakteristike ove rase. Često će sletati ka golubarniku (ili kavezu). Minimalni standard je 40 puta po letu. Posle svakog pokušaja sletanja, uslediće ponovno vertikalno penjanje uz više okreta. Zatim nekoliko krugova (bez prevrtanja) oko golubarnika pa ponovno sletanje. Dok sleće, umesto da ponire, počeće da gubi visinu polako sa daljine, skoro kao sletanje aviona a kad potom počne da se „penje“, onda može da ode i do 40 metara nagore. Oni su fizički najveći od svih rasa turskih prevrtača. Mardini se pojavljuju u svim nijansama plave, crne i sive boje. Beo rep je uobičajen kod ove rase. Na glavi nemaju ukrase: kape ili bućke.
Antalija prevrtači su najviši (po visini) od svih rasa i tradicionalno se pojavljuju u svim bojama i šarama. Lete visoko uz brze udarce krilima, poput Urfe. Njihove kombinacije figura (okret – penjanje) su duže od svih ostalih rasa, ali nemaju obrušavanje do kaveza. Oni su preci današnjeg Sirijskog prevrtača (Syrian Coop Tumbler). Danas je ovo veoma retka rasa. Razlog za to su velike migracije turskih građana u ovaj grad (Antalija) zbog povoljne mediteranske klime a pri tome je donešeno mnogo golubova drugih turskih rasa koji su ukrštani sa Antalijom. Ako je uopšte moguće pronaći čistokrvne primerke ove rase, onda je to izvodljivo jedino izvan ove regije, u vlasništvu pojedinaca – ljubitelja ove rase.
Urfa prevrtači su kompaktnijih figura. Razlikuju se po tome što nose krila ispod repa, po nekad krila dodiruju tlo. Rep im je duži za 1-1,5 cm od repa Mardina. Čelo je sabijeno i široko. Kljun malo povijen na dole. Pojavljuju se u svim nijansama plave, sa primesama crne boje. Grudi nisu žuto obojene, več su u boji plavog patlidžana. Glava Urfe nije dekorisana. Danas se retko mogu naći čistokrvni Urfa golubovi i u Turskoj su veoma skupi. Oni su solo letači i njihov let se može uporediti sa letom Mardina.
Slična im je i Konija varijanta, koja leti uz više golubova.
Korum je jedini podtip koji ima neoperjane noge.
S druge strane, Malatja prevrtači imaju nešto veće perje na nogama (15-20cm) od ostalih rasa, pa prilikom sletanja moraju da ispruže noge unapred, slično ruskim gaćastim golubovima. Oni se pojavljuju uglavnom šareno obojeni i skoro uvek imaju „bućku“ na nosu.
Tu je i Dijarbakir, zdepasta rasa sa relativno kraćim vratom i kraćim nogama. Kod ove rase prvenstveno se ističe izgled golubova, a neki smatraju da je Dijarbakir glavni predstavnik turskih prevrtača. Letački kavez: Turski prevrtači su zbog svoje pitomosti veoma pogodni za rad sa letačkim kavezom. Njihova poslušnost posebno dolazi do izražaja kada se sa njima radi postepeno i sa puno ljubavi. Pojedini primerci, koji prevrću tako često da ne mogu da se podignu visoko (a to se dešava kod starijih primeraka „jake krvi“) u stanju su da svoje akrobacije iznad letačkog kaveza prikazuju čak i u velikim halama za vreme održavanja izložbi golubova. Međutim, treba reći i to, da ima i takvih linija koje su u stanju da lete satima i to na velikim visinama što nije povoljno za letački kavez. Karakteristično je i to da veoma dobro reaguju na dropere. Čim ugledaju dropera, ako su dobro istrenirani, ovi golubovi skupljaju krila i obrušavaju se ka kavezu poput obrušivača. Ukoliko se droper brzo ukloni - -sakrije, pre nego što se golubovi spuste previše nisko, oni će videti da dropera nema na letačkom kavezu i počeće ponovo da se penju u visinu uz često lupanje krilima i prevrtanje. Na ovaj način se ostvaruje da se čak i oni golubovi koji žele visoko da lete održavaju na željenoj visini. Ovo iziskuje dugotrajan, znalački rad, posle koga se golubovi uz pomoć dropera, kao pomoću nevidljivog kanapa, pomeraju gore – dole. Za sve to vreme, golubovi će pokazati bezbroj akrobacija u vidu zajedničkog (3 goluba) penjanja – izvlačenja sveće, posle koga sledi prevrtanje uz glasno tapšanje krilima, što ostavlja izvanredan utisak na posmatrače. Turski prevrtači sa pravom nose predznak „golubova umetničkog leta“. Oni su zaista umetnici u vazduhu i u stanju su da svoje akrobacije izvode neumorno - do poslednjeg atoma snage.